Stephen King – Institut

„ Mama?“

„Što je?“

„Misliš  li da  je pamćenje blagoslov ili prokletstvo?“

O tome nije morala razmišljati. Sam bog zna što ona pamti.

„I jedno i drugo, dušo.“

 

Stephena Kinga ne treba posebno predstavljati. Kultni autor kultnih horora od kojih su mnogi ekranizirani u kultne filmove. Sjetite se samo filmova Zelena milja, Iskupljene u Shawshanku, Ostani uz mene (prema Kingovoj noveli The Body) i Ono (It). Smatra se najuspješnijim autorom horor romana današnjice. Dosad je objavio 50 romana. Karijeru je započeo kratkim pričama i novelama, a nakon objavljivanja romana Carrie, karijera mu je krenula uzlaznom putanjom.  Roman Institut objavljen je 2019. godine, a zahvaljujući nakladi Znanje, odnedavno je dostupan i hrvatskoj publici.

Luke Ellis oduvijek zna da nije običan dječak. On je izuzetno pametno i inteligentno dijete iznadprosječnog IQ-a. S dvanaest godina Luke se sprema upisati ne jedan, već dva prestižna fakulteta. Istovremeno je druželjubiv, empatičan i prilagodljiv tako da se lako snalazi u društvu. Ima najboljeg prijatelja s kojim, unatoč tome što s 12 upisuje fakultet, prolazi stvari uobičajene za djetinjstvo. Tome treba pridodati i podršku njegovih roditelja, koji žele da njih sin razvija svoje potencijale, ali isto tako paze da ne odraste prerano.

 

 

Jedna noć sve mijenja. U Lukeovu kuću upadaju tri uljeza i otimaju ga usred noći. Nakon prestanka djelovanja sredstva za omamljivanje, Luke se budi u prostoriji koja nalikuje na njegovu sobu. Jedina razlika je što nema prozora.

Uskoro Luke saznaje da se nalazi u Institutu. Ondje su uz njega i ostala djeca koja imaju posebne, paranormalne sposobnosti. Djeca su u prvo vrijeme smještena u takozvanoj Prednjoj polovici gdje nad njima vrše različita ispitivanja, podvrgnuti su testiranjima koja više podsjećaju na metode mučenja, dobivaju injekcije i tretiraju ih kao pokusne kuniće, a ne kao djecu.

 

„Vraški si pametan, rekla bih ja. Jesi li TP ili TK? TK čini mi se.“

„Nemam pojma o čemu govoriš.“

Osim što je možda ipak znao. Sjetio se toga kako u ormarićima ponekad zveckaju tanjuri, kako se vrata njegove sobe ponekad sama od sebe otvaraju i zatvaraju…

 

Nakon što s njima završe u Prednjoj polovici, odlaze u Stražnju polovicu. Što se ondje događa s djecom i zašto se nitko ne vraća iz Stražnje polovice, Luke ne zna. Ne zna ni što se dogodilo s njegovim roditeljima i obiteljima ostale djece iz Instituta. Jasno im je samo da, što god se događa, nije dobro za njih, a priča osoblja da će ih nakon svega vratiti kućama u roditeljski dom baš ne drži vodu.

Ono što najviše šokira u ovom romanu je upravo neljudskost koja djeluje stvarno. Uzevši u obzir suvremena događanja, nije teško zamisliti da bi se ovako nešto uistinu moglo dogoditi. To je ono najjezivije u Institutu. Nema zlih nadnaravnih klaunova koji otimaju djecu, ali ima zlih ljudi.

 

 

Iskustvo čitanja Instituta opisala bih kao višesatno iskustvo gledanja filma. Toliko pedantno, logično, detaljno i smisleno su opisane kompleksne radnje. Kingovi romani su uglavnom prilično opsežna štiva od nekoliko stotina stranica. Nevjerojatna je njegova moć jednostavnog opisivanja, koje ne djeluje prenaporno, a čitatelj ipak ima dojam kao da je u knjizi.

Kroz ovih 637 stranica, koliko knjiga ima, doslovno sam preletjela. To je mislim u površnom smislu da sam ovlaš pročitala, već  mi je bilo toliko zanimljivo da nisam mogla prestati čitati jednom kad bih krenula. Bilo se teško odvojiti od događaja u Instituti i nestrpljivo čekati sljedeći slobodan trenutak da se opet pridružim Lukeu i ekipi u njegovoj borbi.

 

Luke je postajao sve uvjereniji da su oni ondje upravo radi toga: da im uzmu ono najbolje. Ovdje ih pretvaraju u svojevrsnu oružje i iskorištavaju sve dok ih posve ne isprazne. Potom odlaze u stražnju polovicu Stražnje polovice, gdje se pridružuju brujanju… što god to bilo.

Izdavač: Znanje

S engleskog preveo Damir Biličić

No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.