Slavko Sobin – Šapice i tajna zelene loptice

„Znam tko sam, a znati tko si najvažnija je stvar na svijetu, znati tko si i ne željeti biti baš nitko drugi, e to ti je prekrasno.“

Mrš i Vi su se vratili! Oni se zapravo ne zovu Mrš i Vi nego Švrćo i Dona. Nastali iz pera Slavka Sobina, ova dva simpatična psića upoznali smo početkom godine, a već u prvoj slikovnici naučili su nas (ne samo djecu, nego i neke odrasle) veoma važnim životnim stvarima. Ako još ne znate tko su njuškice o kojima pričam, ostavljam vam poveznicu na kojoj možete pročitati osvrt na Šapice.

https://mamekvarnera.hr/slavko-sobin-sapice/

Dona i Švrćo sad žive zajedno u kući Mirjane i Marina, a tu je i jednogodišnji Dado. Kada malo bolje promislimo, Dado je i najvažniji ljudski lik u priči jer da njega nije bilo, naši se junaci ne bi ni upoznali. Svakoga dana Dona i Švrćo odlaze u park gdje se igraju s drugim psima.

 

 

Drugi psi nerijetko se rugaju Švrću jer je mješanac. Na svu sreću on ima Donu koja se ne boji suprotstaviti drugima ako zna da je u pravu, a u pravu je – ne smijemo ismijavati druge samo zato što se razlikuju od nas.

„Shvatio je još jednu jako važnu lekciju. Nikad ne daj drugima da se rugaju nekome. Tu se isto vidi tko je junak.“

Svima najomiljenija igra u parku je trčanje za zelenom lopticom. Jednoga dana loptica odleti do ceste, do ruba parka. Mara, jedna od psića iz parka, potrčala je za lopticom, ali na putu joj se ispriječio Vuk i krenuo bijesno režati.

Vuk – tako su ga barem svi psi zvali. Ali nitko nije mogao objasniti Švrću zašto se nitko ne druži s Vukom, zašto ga se svi boje i zašto se ne igra s ostalim psima.  Jednostavno su ga izbacili iz društva, ne znajući ni razlog. Vuk je bio strah i trepet, nitko ne zna zbog čega. Samo znaju da je oduvijek bilo tako.

„Pa nitko ti zapravo ne zna puno o njemu. Mi se još nismo ni okotili kad je on prvi put došao u park, ali stariji psi su uvijek govorili da je vuk da se vuka treba bojati i jednostavno je svima tako ostalo.“

Švrćo je znao kako je to kad ti se rugaju, ismijavaju te i ignoriraju bez razloga. Osjetio je to na vlastitoj koži te ga je mučilo što ostali psi rade Vuku. Odlučio je napraviti nešto jako hrabro, nešto što se nitko prije nije usudio. Odlučio je – upoznati Vuka. Upitati ga tko je i zašto reži. Nekad su nam rješenja problema pred nosom, ali nismo dovoljno odvažni da se uhvatimo u koštac s njima.

„Nema potrebe da mi zahvaljujete. Jedino je važno da nikad ne zaboraviš: kad nosiš dobrotu u sebi, nećeš htjeti biti netko drugi, nego baš ti. Znat ćeš točno koji je smisao života jer ćeš iz te dobrote raditi naizgled male stvari koje će mijenjati svijet. I ničija te osuda neće pogoditi, jer ćeš znati tko si i voljet ćeš samoga sebe. Samo čuvaj tu dobrotu u srcu.“

Ne mogu da ne spomenem još jednu činjenicu o knjizi koja mi je kao ženi i kao majci iznimno bitna i drago mi je što je i ta tema načeta – rodne uloge. Marin ostaje doma s djetetom i čuva ga dok se Mirjana ne vrati s posla. Možda nevažan detalj i ne toliko bitan za priču i pouku, ali meni je izmamio osmjeh na lice. Neka djeca od malih nogu nauče da ne bi trebala postojati podjela poslova na muške i ženske, neovisno radi li se o kućanskim poslovima ili odgoju djeteta.

 

 

Slavko Sobin kroz dogodovštine šapica još jednom donosi lekciju o ljubavi prema samome sebi, uvažavanju različitosti, toleranciji, besmislu nasilja,  pravom prijateljstvu kao i lekciju o borbi za one slabije, sramežljivije i povučenije koji se možda ne znaju izboriti sami za sebe.

U ovoj slikovnici Dona i Švrćo neće reći djeci „Budi dobar“, „Poštuj druge“, „Ne rugaj se nekome jer je drugačiji“, nego će im to pokazati kroz situacije u kojima se nađu. Sve što u životu naučimo, bilo da je riječ o školskim lekcijama ili životnim lekcijama, najbolje naučimo i zapamtimo ako do spoznaje dođemo sami. Upravo to rade junaci ove priče – uče nas kroz primjere.

 

Izdavač: Mozaik knjiga

Ilustrator: Patricio Alejandro Aguero Marino

No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.