Rosa Ventrella – Zli jezici

„Zastala sam da pogledam majku. Ponovno je bila lijepa kao da je samoća nije toliko morila. Oči, kosa, zaobljena brada, elegancija njezine  figure oblikovane crnom, dugačkom haljinom. Pomaknule smo se i vidjela sam ih, zavidna usta žena koje govore o mojoj majci. Zlosutan šapat pratio nas je niz ulicu, poput djece koja se došaptavaju tajnama.“

Rosa Ventrella nekima je već poznata kao autorica knjige „Priča o jednoj obitelji“, a srca čitatelja po drugi put je osvojila romanom „Zli jezici“ smještenom na sam jug Italije u ratne i posljeratne godina. Možda ne mogu govoriti toliko generalno  i korisiti izraze kao što  je „srca čitatelja“, ali znam da je mene u potpunosti pridobila, uvukla u radnju i povela me slikovito dočaranim prizorima u Italiju četrdesetih godina.

„Zli jezici“ slojevita je priča o životu seljaka u vrijeme Drugog svjetskog rata. Priča o obitelji, ljubavi, odrastanju, snovima, željama, borbi – ukratko, o životu. Obitelj Sozzu živi u Copertinu, a najjednostavnije rečeno Copertin se nalazi u „peti“ talijanske čizme.

To malo mjesto pokrajine Terra d’Arneo opterećeno je ogovaranjima, šaputanjima i praznovjerjima. Teresa i njena sestra Angelina od rođenja su obilježene „prokletstvom“ majčine ljepote koju je naslijedila i Angelina. Na početku saznajemo da je Angelina umrla, a Teresa započinje priču o njihovoj obitelj te uzrocima Angelinine nesreće. Naslućuje se da su upravo zli jezici doveli do toga, no je li to zaista tako?

„Očiju punih rose gledala sam njezino tijelo. Jedno stopalo pruženo, prstiju beživotno ukočenih, a drugo iskrivljeno, kao pri neuspjelu plesnom položaju. Sad znam da sam baš zato ostala. Da bih ispričala priču o svima nama.“

Kada započne Drugi svjetski rat, Nardo, otac obitelji Sozzu, kao i ostali sposobni muškarci u selu, odlaze u rat, a žene su ostavljene da se same snalaze. Siromaštvo i bijeda koje su ih snašle, prisiljavaju mnoge na postupke koji bi im prije bili nezamislivi. Jedna majka spremna je na sve kako bi svojoj djeci barem malo olakšala život. Zli jezici sve pomno prate, ništa im ne promakne, a Teresu, Angelinu i njihovu majku šaputanja iz leđa neprestano slijede.

„Dobro se sjećam kako je baka Assunta o tome govorila Angelini i meni kad smo bile male, kako su zli jezici slijedili našu majku za vrijeme rata. Tad sramotu nisam zamišljala kao neživu stvar, nego kao tijelo koje može mijenjati stanja, uvući se ispod vrata, skriti se iza bačvi i posuda, pritajiti se u najdubljim podrumima.“

Nakon rata i povratka muškaraca u selo, uključujući i njihova oca, život se ipak nije vratio na staro. Seljaci su prisiljeni obrađivati zemlju za bogate veleposjednike u zamjenu za crkavicu, a kada se pokušaju izboriti za vlastiti komadić zemlje dočekat će ih silovit otpor praćen nasiljem.

U tom tužnom, teškom i mučnom dijelu talijanske povijesti Teresa i Angelica prolaze faze odrastanja kao i sva druga djeca – od djetinjih briga, opterećenosti izgledom, uspoređivanja s drugima do zaljubljivanja. Teresa je bila pomirena sa životom kakvog žive. Nije naravno bio idealan, ali nije ni sanjala da bi moglo biti drukčije. Angelina je, s druge strane, stremila nečemu drugačijem, boljem, bogatijem. Sanjala je o udaji za imućnog muškarca koji bi joj mogao priuštiti lijepe haljine, topao i prostran dom te lagodan život.

Ne kaže se uzalud „pazi što želiš jer bi se moglo ostvariti“, a Angelinina sudbina to i dokazuje. Rosa Ventrella predivno piše i kroz njene riječi doživjela sam jedan dio talijanske povijesti, šetala prašnjavim ulicama Copertina, boravila u trošnoj, siromašnoj kući obitelji Sozzu, strepila nad sudbinom seljaka koji se bore ne samo za zemlju, već i za vlastite živote i osjetila ubode zlih jezika. Tolika je snaga Ventrellinih riječi i vještina pripovijedanja.

Izdavač: Koncept izdavaštvo

S talijanskog prevela Ana Katana

No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.