Mi danas bezbrižno pijemo kavu na nekoj gradskoj špici i potiho pričamo o ženama koje nemaju nikakva prava

Nikada nisam mislila da ću u 2021. godini sjediti doma, gledati dijete kako spava i hladne dlanove grijati na šalicu čaja.  Rijetko pijem čaj, kad sam jako bolesna i jako uznemirena.

Ovih sam dana poprilično nervozna, napeta i u strahu. Ne mislim da će se nužno nama nešto loše dogoditi, nego me čitava situacija s Afganistanom i klimatskim promjenama navela da kopamo podrum i pravimo atomsko sklonište u kojem ćemo pokušati preživjeti globalnu katastrofu. Nismo ga još krenuli kopati, ali sve ozbiljnije razmišljam o mogućim scenarijima.

Kada je bila velika migrantska kriza 2015. godine i kada je u moje mjesto stiglo oko 1000 izbjeglica s Bliskog istoka među prvima sam došla u kamp volontirati i pobrinuti se da sve bude kako treba. Sjećam se da sam sjela na stepenice bivšeg staračkog doma i zapalila cigaretu, bio je prevruć rujanski dan i zrak je bio ustajao. Sve je bilo spremno za dolazak izbjeglica, jedna od žena iz CK prokomentirala je kako smo spremni za žene, djecu i starce, skuhat će se pileća juha da se ljudi okrijepe. Svi smo bili spremni na žene i djecu, a onda je uslijedio šok, možda ne i šok koliko gnjev.

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli W_Travel_Diary_ (@viewwe_travel)

Muškarci, 85% našeg kampa činile su muškarčine koje bi obranile cijelu zemlju da su imali muda i da su to htjeli. Ne želim pisati o iskustvu s njima, ali njihovo ne poštovanje, bježanje iz kampa i „divljanje“ po mjestu uzbunilo je mještane te je iste večeri održano općinsko vijeće na koje su mogli doći si žitelji našeg mjesta. Dok se gore vijećalo o tome koliko će se dugo zadržati, o zatvaranju škola i vrtića, naši imigranti su sjedili u kafiću, hvatali Internet, glasno razgovarali na svom jeziku i na lošem engleskom nudili novac za prijevoz makar do Zagreba.

Realno u tom trenutku nisam imala dijete i bila sam spremna sjest u auto i prevest trojicu mladića do Zagreba za „ozbiljnu“ lovu. To je samo dokaz moje nesmotrenosti. Nisam ozbiljno shvaćala pojam migrantske krize niti me bilo briga. Od tad je prošlo šest godina.

Prije par tjedana  Kabul je predan Talibanima, svi smo čitali – čitamo, pratimo, pojačavamo televizor kada vijesti kreću da čujemo koliko je mrtvih i koliko civila je uspjelo izaći odande. Prvi put nakon šest godina sam se sjetila smrada koji su ti muškarci ostavili u kampu, pekle su nas nosnice, zapalili smo sve šatore i madrace jer su ti muškarci stoka.

Prvi put nakon šest godinama pitala sam se što bi se dogodilo s Afganistanom da su ženama dali oružje i pustili ih da se brane, gotovo sam sigurna kako bi Kabul još uvijek odolijevao Talibanima, jer te su žene kud i kamo moćnije nego njihovi muškarci.

Nekoliko dana prije pada Kabula bili smo na obiteljskoj večeri u restoranu, muškarci i žene, djeca, svi, mi smo bile odjevene u haljine, suknje, štikle, našminkane. Kada je Kabul pao presjeklo me u stomaku, ne znam kako bih se osjećala da se ujutro probudim i saznam kako više ne smijem obući štikle i kratku haljinu te sama s društvom otići na piće. Nakon potpune slobode u potpuno ropstvo. Prvi put u životu suosjećala sam sa ženama na drugom kraju svijeta koje su se posljednjih dvadeset godina borile za pravo na školovanje i karijeru tog nedjeljnog jutra ostale bez svega.

Nama je to pravo dano samim rođenjem, neupitna je naša sloboda. Bojim se što će se dogoditi sutra kada se probudimo, hoće li prijelomna vijest biti „Hrvatska pala pod ruke Talibana“ i to ne mislim na ove talibane iz Afganistana nego na ove iz susjedstva, nećemo se lagati mnogim hrvatskim muškarcima bi satisfakcija bila kada bi nas mogli ušutkati, zatvoriti i zabraniti život i rad.

Ne znam jeste li znali ali 45% islamskog stanovništva s Kosova je glasalo u korist uvođenja šerijata, a 30% islamskog stanovništva iz BiH je glasalo u korist šerijata. To su poražavajuće brojke u 21. stoljeću, na pragu 22. kojeg vjerojatno nećemo ni dočekati jer će Zemlja eksplodirati. Ako su brojke takve na zapadu, kakve li su onda u Afganistanu, gdje muškarci koji su ostali javno ponižavaju žene s kojima su do jučer razgovarali i ponosili se njihovim uspjesima, te su ih žene liječile, obrazovale i bile im poticaj za bolje sutra, za demokraciju.

Afganistanske žene prije i poslije Talibanskog režima

Dok mi ovdje to uzimamo zdravo za gotovo, nismo ni svjesne koliko smo sretne iako se svakodnevno borimo u muškom svijetu, ali nam barem ne mogu iskopati oko ili odrezati ruku. Bojim se hoće li moj sin odrasti u ovom svijetu koji je danas tu ili će biti još gore, hoće li doći nekakvi ljudi i odvesti ga u vojsku da ga nikad više ne vidim ili ću imati priliku odgojiti snažnog muškarca koji će svoju ženu držati za ruku i zajedno će stvarati svoj svijet. Budim se noću i gledam ga kako bezbrižno sanja dok neka druga majka na drugom kraju svijeta bdije nad svojim djetetom jer oko njih pada kiša granata.

Dok moj dječak sanja putovanja i oblake, njen dječak sanja mrtva tijela svojih prijatelja s kojima se igrao na ulici. Možete li vi kao majka zamisliti strah koji njoj tamo negdje daleko kola venama, dok joj prsti trnu od straha ona leži iznad svog djeteta jer bolje da pogine ona nego on. Srce mi stane na trenutak kad samo pomislim da se to može dogoditi nama (opet) jer ne zaboravimo imali smo rat prije samo tridesetak godina, neki smo rođeni u vihoru rata, neki od nas ga se dobro sjećaju, a neki su hvala Bogu rođeni poslije.

Kada slušamo priče naših roditelja, majki koje su bježale s najlonskom vrećicom i djetetom u naručju onda shvatimo da svi mi u sebi nosimo zaštitnički instinkt, ali one majke na drugom kraju svijeta ne mogu zaštititi svoju djecu, ne mogu pobjeći kao izbjeglice jer ne smiju ni izaći iz kuće. One djevojčice koje su ostale prepuštene same sebi ne smiju izaći iz mračnih i vlažnih podruma jer će biti kamenovane, a ako ih nađu u podrumu sudbina je skoro pa ista.

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli Tena Strmota (@tena_mstrmota)

Dok mi danas bezbrižno pijemo kavu na nekoj gradskoj špici i potiho pričamo o pravima žena koje nemaju prava, one tamo strepe za svoj život. Na žalost mi im vjerojatno ne možemo pomoći, ali možemo pomoći ženama u našem okruženju. Onim ženama koje muževi tuku jer su loše spavali, onim ženama koje očevi ponižavaju iz čistog hira, onim ženama i susjedama za koje u sebi kažete kako djeluju baš loše i umorno ali nikada vam nije palo na pamet pitati ih jesu dobro.

Malim koracima možemo zaštititi jedna drugu jer to smo i zaslužile. Tek kada se pobrinemo jedna za drugu moći ćemo se pobrinuti za žene diljem svijeta. Da bismo smanjile strah od sutrašnjeg dana probajmo danas biti hrabre i zaštititi svoje bližnje, dječake i djevojčice, žene i muškarce. Potrudimo se biti ujedinjeni jer jedino tako možemo opstati i preživjeti.

_________________ POVEZANI ČLANCI __________________

 

No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.