Koliko je Toma oko nas o kojima neće biti snimljen film niti imenovan trg

Oni koji me osobno poznaju potvrdit će koliki sam zaljubljenik u narodnu muziku, pjesme koje ja naručujem u kafani mnogi nisu nikada ni čuli. Kada sam vidjela da Bjela režira film o Tomi Zdravkoviću baš sam bila sretna, mislila sam napokon da netko prikaže jedno vrijeme koje se više vratiti neće. Krenula sam malo istraživati o Tomi, pročitati pokoji članak, jer realno on je već 30 godina mrtav i jednostavno ne znam baš ništa osim njegovih pjesama. Kada ugrubo pogledamo tko je bio Toma Zdravković složit će te se da je bio klasični pijanac, alkoholičar i vjerojatno nasilnik. Gotovo sam sigurna da je povremeno tukao svoje supruge, sjetimo se samo scene iz filma kada mrtav pijan gurne Gocu koja je stajala uz njega u svim situacijama. Sada će ovi zakleti fanovi reći da sam ja dežurni pljuvač, a vjerujte mi malo je fanova novije generacije koji znaju više pjesama od mene. Ne radi se o pljuvanju njegovog lika i djela – nego o idealiziranju krive slike i percepcije.

 

Zašto npr ne snimimo film i Mirku iz Korenice koji lijepo pjeva, radi na pilani, pije u istoj mjeri kao Toma, ima ženu i troje djece – dolazi kući nekoliko sati nakon radnog vremena i pod izlikom boemstva tuče ženu i djeci jebe majku jer su se usudili pjevati pjesmice?! Zašto ne snimimo film o liku i djelu Slavka iz Babine Grede koji se ne može pomiriti s činjenicom da se vrijeme mijenja i da njegova žena ide raditi svaki dan u Županju u banku sjedi za šalterom i lijepo izgleda, dok on kod kuće pije iz litrove boce dobru šljivovicu te kad ona dođe kući gađa ju tom praznom bocom jer misli da se ona jebe po varoši. To su profili ljudi kao što je bio Toma Zdravković, teške životne priče pretočene u film. Toma je bio dječak iz ruralnog područja oko Leskovca koji je bio neshvaćen, muzikalan i drugačiji dok je njegov otac bio seljak, radnik koji nije shvaćao njegovu potrebu za pjevanjem. Toma se kao dječak zaljubio u Romkinju Rušku koju su prisilno udali kao djevojčicu (po njoj je nastala pjesma Ciganko mala) već u ranoj dobi doživio je životni krah. Otac ga je tukao, majka branila, imao je brata Novicu koji je bio problematičan jer nije mogao biti drugačiji odrastajući u takvoj okolini. Toma je ošao u Leskovac, radio u restoranu gdje upoznaje Silvanu – predivnu djevojku s tužnom pričom. Upravo sada vidimo da su sve te priče jako tužne, opravdava se alkoholizam jer se drukčije ne mogu nositi s tugom. Ja sam tužna jer je to kao normalno na Balkanu, sada kad pogleda film Slavko iz Babine Grede ili Mirko iz Korenice reći će svojoj ženi „Što hoćeš, svi mi imamo tužnu priču evo i Toma je pio…“ Mislim da bi Bjela pogodio u srž da je snimio film o Goci – Tominoj ženi ili o Silvani, a ne o jednom pijancu koji je imao veliki glazbeni dar. No ne može Bjela snimiti film o ženi, kada je i sam boem, pa boemi trebaju drugog boema kojeg mogu veličati.

 

Zna li itko koliko je žena ostalo uplakano i nesretno jer su im muževi bili neki tamo Tome iz stvarnosti, koliko je muškaraca u stvarnosti takvo i koliko žena i djece leži doma nesretno jer tata dolazi mrtav pijan, potepa se na prag u dnevnoj sobi i bijesno budi majku jer koji kurac taj prag tu traži.

 

Znam da puno čitatelja ne voli moje psovanje u tekstovima, ali jeste li svjesni koliko žena trpi takve uvrede svaki dan. Jeste li svjesni koliko žena s grčem u želucu dočekuje muža s posla jer ne zna hoće li doći pijan ili trijezan. Jeste li svjesni koliko djece gleda uplakane majke?! Nemam ništa protiv lika i djela Tome Zdravkovića, ali snimiti film u kojem je prikazan jedan pijanac koji ni na svojoj samrti ne želi prestati piti ovdje na Balkanu je ravno guranju svih ovih nesretnih žena u grob. Jer će njihovi mačo muškarci reći kako svaki pravi muškarac pije – reći će to nemojte se zavaravati, alkoholičar uvijek ima pravo opravdanje za svoje stanje. Ovim filmom samo su dobili vjetar u leđa. Neosporno je to jedan emotivan, težak film, teška životna priča isprepletena najljepšim pjesmama i nesretnim ljubavima, ali ne smije pozadina umanjiti stvarnost koja je očigledna. Pod izlikom sveg toga imamo jednog nesretnog čovjeka koji pije dok ne padne s nogu i kocka, jako puno kocka, toliko da jedno jutro nije imao novca da plati ručak svojoj majci, koja ga je došla vidjeti nakon dosta vremena. Znate li koliko muškaraca na Balkanu provodi noći u kockarnici ulažući zadnje što imaju kako bi se možda povratili, a povratka više nema. Koliko je obitelji nesretno završilo na ulici jer je tata proveo noć u kockarnici. Sad će neka gospođa Ljiljana reći kako je to bilo neko drugo vrijeme, ali gospođo Ljiljana danas je stanje još gore. Danas je u sve upleten alkohol, kocka i ono najgore – droga, znate li koliko muževa poseže za drogom kako bi se vratili i digli da mogu još malo piti i kockati?

 

FOTO:Unsplash

 

Da se vratim na film i životnu usporedbu Tome sa muškarcima na Balkanu, mi smo jedini narod na svijetu koji s jedne strane veliča poročne ljude – a s druge strane u crnoj kronici kada pročitamo tragičnu priču jedne obitelji svi smo glasni komentatori kako je sustav zakazao.

 

Nije zakazao sustav – zakazalo je društvo, postalo nam je normalno oglušiti se na suze i krikove iz susjednog stana, jer nije naš posao. Ali smo prvi na redu za ogovaranje ako je susjeda preko noći pobjegla od kuće – tada ćemo reći ode kurva, kad muž njenom glavom razbija umivaonik onda nas se to ne tiče.

 

Tako da nemojte bit pametni kako je loš sustav, loši smo mi jer se ne trudimo poboljšati sustav. A nećemo se nikad ni truditi jer smo odgojeni da nas se to ne tiče, tiču nas se suze Goce Zdravković jer je ona nesretna supruga jedne pjevačke zvijezde, ali nas se ne tiču suze Anite s prvog kata.  Onog trenutka kada se počnemo brinuti za istinske probleme i kada počnemo obraćati pažnju na tužne priče iz naše zgrade, tada će ovaj film imati pravi smisao. Gledat ćemo ga sa žaljenjem jer njemu nitko nije pomogao, jer nije sam sebi htio pomoći, a s ponosom ćemo stati pred nasilnog susjeda da obranimo njegovu suprugu.

 

Kada ugasite vaše društvene mreže plačete li u krevetu jer ste i vi udani za poročnog čovjeka? Nek vas ne bude sramota priznati, evo ja sam puno noći plakala i nisam tražila ničiju pomoć jer sam dovoljno hrabra suprotstaviti se. Nemojte plakati, uhvatite se u koštac sa životom i borite se, ne veličajte alkoholičara i nasilnika jer je imao dobre pjesme.

 

FOTO:Unsplash

 

Jebiga i Goran Bare ima brutalnu glazbu pa ga ne hvalimo nego komentiramo kako je on klasični narkoman, čudimo se jer je još uvijek živ. Budimo realni i prihvatimo da smo nacija s krivim idolima, dok god nam onaj mali Albert što pravi Batmobile nije idol mi nećemo biti normalan narod. Ne učimo našu djecu da je u redu biti nesretno zaljubljen i cugati do padanja u nesvijest nego ih učimo da su pravi idoli oni koji svojim znanjem i trudom dolaze do ciljeva. Naša djeca ne trebaju odrasti s krivim vjerovanjima, neka oni vole narodnu glazbu i neka posjećuju kafanu, ali neka im ne bude idol Toma Zdravković i Aca Lukas, neka im idoli i uzori budu neki novi Alberti i Mate Rimci koji će doći. Neka se naša djeca ne ugledaju na kojekakve Bake Prasad i Nuccije, neka se ne ugledaju na Stanije i Tijane Ajfon – kriva slika društva kreće prvo od nas i naših rezultata pretrage na Googleu.

 

Kada mi postanemo svjesni pogrešnih ideala i naša će djeca krenuti u boljem smjeru. Za 20 godina će film o Tomi Zdravkoviću biti smiješna priča u usporedbi na danas kada se o tom filmu priča kao o dramskom dostignuću, vrhuncu filmske umjetnosti. Naša će djeca reći – kako je to samo jedan film o nekom čovjeku čije pjesme žive vječno i nadam se iskreno da ga nikada neće shvatiti kao idola i uzora u njihovim životima.

No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.