John Marrs – Putnici

„Jude je svoj autonomni auto kupio na samom početku ‘cestovne revolucije’ za koju se Vlada zdušno zalagala. Preko noći je, umjesto vozača, postao putnik – netko čije vozilo nema opciju ručnog upravljanja. Automobil je sve odluke donosio sam.“

John Marrs čitateljima je poznat po romanu Onaj pravi, koji je, kao i Putnici znanstveno-fantastična priča intrigantne teme. Sinopsis Putnika privukao me na prvo čitanje zanimljivim sadržajem i odmah sam znala da ga želim u rukama. Napetost, iščekivanje, studija ljudske prirode, puno prevrata, nekoliko ljubavnih priča i ponešo politike je ono što vas očekuje u Putnicima.

Nalazimo se u Velikoj Britaniji u nedefiniranoj budućnosti. Prometnicama dominiraju autonomna vozila pete kategorije, pri čemu su ljudi iz vozača pretvoreni u putnike. Nema volana, papučica za gas i kočnicu i ostalog što očekujemo pri ulasku u auto. Umjetna inteligencija automobila programirana je tako da sve odluke, osim one o destinaciji, donosi umjesto vozača/putnika. Smanjile su se gužve na cestama, zagađenje okoliša, broj nesreća i broj smrtno stradalih na cestama. Sve se čini gotovo savršenim sve do jednog kobnog jutra kad nekolicina putnika u svojima automobilima biva oteta, a njihovi automobili hakirani.

„Po završetku, projekt je bio brendiran kao ‘Prvi britanski pametni grad’. Sastojao se od namjenski izgrađenih prometnica za autonomna vozila, kombije i kamione. Ceste su bile uže od uobičajenih jer je uz tehnologiju umjetne inteligencije koja sprječava izlazak iz voznog traka bilo manje prostora za greške nego na tradicionalnim cestama.

U središtu grada bilo je manje parkirnih mjesta jer nije bilo potrebe za njima – nakon što bi stigli na posao, mnogi bi putnici svoja vozila poslali kući sve dok im kasnije ne bi opet zatrebala. Time se oslobodilo prostora za više malih parkova ia zelenih površina.”

Jednom mjesečno vijeće koje odlučuje o tome je li za nesreću kriv putnik ili vozilo sastaje se na tajnoj lokaciji kako bi donosilo odluke daleko od očiju javnosti. Dok su ostali članovi vijeća stručnjaci u svojim područjima, kako bi se osigurala pravednost, jedan se član nasumično, svakog mjeseca, izabire među ostalim stanovništvom. Javnost ne zna tko su članovi niti na koji način donose odluke.

Ovoga puta čast da bude članom Vijeća pripala je Libby, koja radio kao psihijatrica u bolnici. Libby nije oduševljena ulogom koja joj je dodijeljena jer se oštro protivi potpunoj autonomnosti vozila. Njeno protivljenje proizašlo je iz činjenice da je svjedočila smrti tri žene iz iste obitelji – bake, majke i novorođenčeta – koje je udarilo autonomno vozilo dok su prelazile cestu. Vijeće je presudilo da su žene same krive za incident.

 

 

 

Istog kobnog jutra kada su Putnici oteti u svojim automobilima, Vijeća ima mjesečni sastanak. Isti onaj Haker koji je oteo vozila, obratio se i članovima Vijeća te ih uključio u svoj plan, koji je proglašen terorističkim napadom na zemlju. Snimke putnika u automobilima i članova Vijeća prenose se na svim televizijama i društvenim mrežama. Putem društvenim mreža i šira javnost postane član Vijeće s pravom donošenja odluke koji Putnici će umrijeti, a koji zaslužuju živjeti.

„Skrivajući se iza svojih položaja porotnika, svi ste vi donosili odlike o tome tko je kriv za nesreće, a da se niste ni potrudili saznati ništa o žrtvama. Za vas, oni su samo brojevi slučajeva.“

Radnja je kompleksna i događa se puno stvari istovremeno, ali je način pisanja lagan, pitak, jednostavan i radnja teče tako glatko da čitatelj nema problema s razumijevanjem i hvatanjem konaca. Moram reći i da mi je radnja prilično jeziva, ne jeziva u smislu da se javljaju strašna stvorenja i paranormalne aktivnosti, već u smislu realističnosti iste.

Stvari koje John Marrs opisuje ne samo da su moguće, već nas vjerojatno čekaju u budućnosti. Prototipovi autonomnih vozila već postoje i pitanje je kada će doći na prometnice. No, nije riječ samo o automobilima, nego i o ostalim gadgetima koje opisuje u knjizi, a kojih je previše da bi ih navodila. Druga stvar o kojoj autor progovara i koju, posljedično, kritizira, su društvene mreže i njihova uloga u našim životima. Dopuštaju nam skrivanje iza ekrana i izricanje mišljenja o svemu i svačemu.

„Predlažem ti da o društvenim mrežama razmišljaš kao o rijeci. Počinje na jednom mjestu, ali što dalje teče, to se više račva u različitim pravcima. Neki novi rukavci presue brzo, drugi kreću vlastitim smjerovima. Svatko ima mišljenje. Ti bi mogla osobno otputovati do svake od tih škola, svojima rukama onemogućiti sve eksplozivne naprave, a potom sama samcata spasiti život svakog Putnika. Ipak, neki trol u socijalnom stanu u Hackneyu, s popucalim vrhovima i pravopisno pogrešnim tetovažama i dalje će se žaliti da si unazadila ženska prava za cijelo desetljeće jer si sve to radila noseći suknju.“

Napredak tehnologije je neminovan i sve brži. Tehnološka revolucija nije nešto što bismo trebali kritizirati od čega bismo trebali zazirati, već nešto što nam može unaprijediti i olakšati život. Kako u romanu, tako i u životu – često nije problem u tehnologiji, nego u ljudima koji ju koriste.

Ovo je knjiga koju nisam mogla pustiti iz ruke. Vjerojatno najnapetije štivo koje sam čitala vež duže vrijeme i sigurno jedan od najboljih knjiga pročitanih ove godine. John Marrs drži vas na rubu stolice do samog kraja. Kada mislite da je prevratima kraj i da sad opušteno možete čitati do kraja i saznati kakav su kraj likovi dobili, varate se. Napeto je sve do zadnje, 397. stranice.

Izdavač: Fokus na hit

S engleskog prevela Morana Mazor

No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.