Janet Skeslien Charles – Pariška knjižnica

„Mi Parižani bili smo nonšalantna sorta. Hodali smo brzo, ali nikada se nismo žurili. Nismo ni trepnuli vidjevši ljubavnike u parku. Bili smo elegantni čak i kad smo iznosili smeće, elokventni kad smo nekoga vrijeđali. Ali početkom lipnja, kad smo čuli da su njemački tenkovi tek nekoliko dana udaljeni od grada, mi Parižani potpuno smo se izbezumili.“

Iz neba pa u rebra, ali započet ću ovaj osvrt s ključnom rečenicom – Pariška knjižnica jedan je od ponajboljih naslova pročitanih do sad u ovoj godini. Nadmašila je moja velika očekivanja i ostavila me s gorko-slatkim osjećajem zadovoljstva. Inspirirana stvarnim događajima, Pariška knjižnica spoj je povijesti i fikcije koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Godina je 1939., a Odile Souchet odrasta u tradicionalnoj obitelji gdje je otac glava kuće i gdje se od žene očekuje da bude prije svega kućanica, a od supruga da donosi kruh na stol. Odile odbija takav život i kao velika zaljubljenica u književnost zapošljava se u Američkoj knjižnici. Na poslu uživa, radi ono što voli i za što je rođena, kolege joj postaju dobri prijatelji, a nalazi i dečka koji ju podupire u njenim težnjama za osamostaljenjem. Sve se čini savršenim.

„Bila sam nekoliko ulica dalje o knjižnice i nosila knjige mojim vojnicima u bolnici, kad je grad utihnuo. Golubovi su prestali gugutati. Parižani su prestali čavrljati. Čulo se samo glasno hujanje. Pogledala sam gore i vidjela avione, na desetke njih. Otkucaji srca odjekivali su mi u šupljini ključne kosti. Dok su bombe padale, u daljini sam čula razbijanje stakla. Ulicama su počele zavijati sirene za uzbunu.“

Kada su na radiju i u novinama pisali da je rat na pomolu, nitko nije vjerovao da će se Veliki rat uistinu ponoviti i da će Francuska također zaratiti i doći u ruke okupatora. Preko noći sve se promijenilo. Ne samo život u gradu,već i ljudi. Neki korisnici više nisu bili dobrodošli u knjižnicu, određene su se knjige morale spaliti ili sakriti na sigurno jer se smatralo da promiču pogrešnu ideologiju, susjed se okrenuo protiv susjeda, a sumnjičavost se uvukla u svih jer je svatko mogao biti uhoda koji prenosi nacistima dojave o nedopuštenim akcijama.

„Margaret i nacist. Kako ih je čudno bilo spojili. Mjesto im je bilo u odvojenim knjigama, na odvojenim policama. Ali kako se rat nastavljao, tako su se ljudi uplitali u zamršene odnose. Ono što je nekad bilo crno-bijelo kao slova na stranici, sada se pretvorilo u nejasno sivo.“

Odile i njeni kolege odbijali su zatvoriti knjižnicu. Pod cijenu riskiranja vlastitih života slali su knjige vojnicima na ratište, ali i potajno ih odnosili vjernim korisnicima kojima je bio zabranjen ulaz u knjižnicu. Knjige su bile njihov način borbe i pružanja otpora.

„Bojala sam se ići u nacističko sjedište, ali dok sam razmišljala o knjigama s kožnim koricama na grofičinim policama, o romanima koje sam dostavljala članovima i o rukopisu profesorice Cohen koji je bio skriven u sefu, zaključila sam da se za riječi vrijedi boriti, da su vrijedne rizika.“

Povrh života u knjižici, svaki od djelatnika proživljava i osobne brodolome, gubitke  i strahove – Margaret i Boris imaju državljanstvo neprijateljske države, Malecka iščekuje vijesti s ratišta o svom dragom, ujedno Odileinom bratu, Odile je stavila svoj život i sreću na čekanje smatrajući sebičnim da ona živi dok se njen brat bori za domovinu.

Drugi narativ vodi nas u Montanu 1983. Lily s ocem i majkom živi u gradiću Froidu u kojem nema previše uzbudljivih događanja za jednu tinejdžericu. Njena susjeda, Odile Gustavson, jedna je od zanimljivijih pojava u tom gradiću – uvijek sređena, čak i kada iznosi smeće, pomalo samozatajna i intrigantna. Kada Lily zamoli Odile da napiše za školu sastavak o njenom životu u Francuskoj, njih se dvije počinju zbližavati. Odile otvara stare rane iz prošlosti i saznajemo kako je iz Pariza dospjela u Montanu, a Lily uz Odile odrasta, sazrijeva i uči kako pronaći svoje mjesto pod suncem.

„Ljudi ne znaju uvijek što da kažu ili učine. Pokušajte im to ne zamjeriti; nikada ne znate što im je u srcu. Nemojte se bojati biti drukčiji. Nemojte bježati od problema. Kad vam je teško, prisjetite se da ništa ne traje vječno. Prihvatite ljude onakvima kakvi jesu, a ne onakvima kakvi želite da budu. Pokušajte se staviti u njihovu kožu.“

Pariška knjižnica osvojila me ne samo svojim sadržajem, jer priča o životu tijekom Drugog svjetskog rata, kakva god da je, ne može vas ostaviti ravnodušnima, ali da bi knjiga ostavila dojam na čitatelja kao što je Pariška knjižnica ostavila na mene, potrebna je i vještina onoga koji piše. Vještina baratanja riječima, izrazima i usporedbama zbog kojih ćete se poistovjetiti s likovima, strepiti s njima i u sebi ih bodriti u njihovim naumima, razumijeti njihove pogreške i priznati si da bismo i sami u toj situaciji možda učinili isto.

Pariška knjižnica puno je više od priče o knjigama. Ovo je priča o važnosti pisane riječi, o ulozi književnosti i književnog nasljeđa ne samo u životu pojedinca nego u ljudskoj kulturi i povijesti. Priča o odanosti, teškim situacijama i odlukama koje smo primorani donijeti, prijateljstvu, obitelji i ustrajnosti. Topla životna priča koja će vam se uvući pod kožu.

„Moramo im podići moral.

Moral? A zašto knjigama? Zašto ne vinom? – dosjetio se jedan crvenokosi. – Ja bih radije to.

Tko kaže da jedno isključuje drugo? – pitala sam.

Nasmijali su se.

A sad ozbiljno, zašto knjigama? Jer ništa drugo nema tu čarobnu sposobnost da pomogne drugome vidjeti tuđim očima. Knjižnica je most između kultura, načinjen od knjiga.“

Izdavač: Mozaik knjiga

S engleskog prevela Svetlana Grubić Samaržija

No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.