Brit Bennett – Moja nestala polovica

„Nije toliko mrzila Mallard koliko se osjećala zarobljenom njegovom malenošću. Cijeli život hodala je istim poljskim putevima; urezala je svoje inicijale ispod školskih klupa za kojima je njezina majka nekoć sjedila i za kojim će njena djeca jednog dana sjediti, prstima pipajući neravna, istrugana slova.“

Brit Bennett u ovom nas romanu vodi kroz cijeli jedan životni vijek, nekoliko generacija, nekoliko desetljeća, kroz promjene u društvu i društvenom shvaćanju rasne (ne)jednakosti. Naizgled se sve mijenja, ali od početka do kraja provlači se isto pitanje, ista dilema, isti problem –  pronalazak vlastitog identiteta, jastva. Možemo li uistinu znati tko smo ako nam je život sagrađen na lažima, ako glumimo da smo nešto što nismo i pretvaramo se da smo druga osoba?

Desiree i Stella Vignes blizanke su odrasle u malom mjestu Mallard u kojem žive samo crnci izrazito svijetle puti. Mallard zapravo nije službeno gradić, više umjetna tvorevina koju je ustanovio njihov djed kako bi ljudi „njihove rase“ imali mjesta za život jer su, naime, bili suviše tamni da bi se uklopili među bijelce, a opet nedovoljno tamni da bi se uklopili među crnce. Godina je 1968., rasna segregacija i animozitet prema crncima je sveprisutan i očigledan u svim područjima života.

Desiree i Stella dugo su maštale o životu izvan Mallarda. Kada su zašle u tinejdžersku dob malo ih je mjesto gušilo, sputavalo i činilo im život jednoličnima. Nakon očeve nasilne smrti njih su dvije ostale same s majkom te su u dobi od 16 godina morale napustiti srednju školu kako bi zarađivale čisteći u „kućama bijelih ljudi“.

To je za Stellu, koja je voljela školu, bila kap koje je prelila čašu, a Desiree je oduvijek bila pustolovnog duha i spremna dignuti sidro i otići u New Orleans. Pod okriljem noći, tiho su se išuljale iz kuće, ne rekavši nikome kamo idu i ne pozdravivši majku koja je spavala u susjednoj sobi. U novom gradu pronalaze posao i žive u skučenom stančiću sanjajući o svjetlijoj budućnosti.

Stella igrom slučaja otkriva da se vrlo lako može izdavati za bjelkinju kada dobije posao tajnice. Zaljubivši se u svoga šefa, odluči ostaviti Desiree i započeti novi život u Kaliforniji. Otišla je naglo i bez pozdrava, na isti način na koji su blizanke napustile svoje rodno mjesto. Stella će se udati i dobiti bijelu kćer plave kose i nastaviti tajiti svoje pravo porijeklo od supruga i kćeri. Uz sve bogatsvo i obilje u kojem živi, nikada neće u potpunosti biti sretna, uvijek će se osjećati poput lažnjaka, osobe koja živi tuđi život te živjeti u vječnom strahu da će njena tajna biti otkrivena.

„Isprva joj se glumiti bjelkinju činilo tako jednostavnim da nije shvaćala zašto njezini roditelji to nisu činili. Ali tada je još bila mlada. Nije bila svjesna koliko vremena treba da se postane netko drugi i koliko može biti samotno živjeti u svijetu koji vam nije namijenjen.“

Desiree će se također udati i dobiti kćer „crnu kao katran“ te pobjeći od nasilnog supruga – natrag u Mallard. Ona koja je bila vrckava i luckastija sestra smirit će se pod okriljem gradića iz kojeg je tako silno željela pobjeći.

Dvije sestre blizanke, uvijek poput jedne cjelovite ličnosti razdvojene u dva tijela, krenule su svaka svojim putem, kako su mislile da je najbolje, ali proći će cijeli život prije negoli se ponovno sretnu. Sudbina je u priču uplela i svoje prste te se Desireeina i Stellina kćer sretnu i upoznaju te polako počinju otkrivati prošlost svojih majki.

Životna priča o traženju svog mjesta pod suncem, o čovjekovoj vječnoj potrebi za pripadanjem, za uklapanjem, traganjem za srećom i naposlijetku za pronalaskom sebe. Britt Bennett pokazala nam je isječke života blizanki i njihovih kćeri koje je život odveo na potpuno različite puteve.

Priča nije poput kriminalističkog romana koji ćete s napetošću čitati da bismo na kraju romana otkrili počinitelja, spojili sve konce i dobili zaključenu priču. Ovo je životna priča koja budi emocije. Radnja teče polagano, ali dinamično jer „skačemo“ iz desetljeća u desetljeće, iz perspektive jednog lika u perspektivu drugog.

„Morao se nasmijati. Njegova sramežljiva Stella napravila je scenu! Premda možda nije trebao biti iznenađen. Žena koja štiti svoj dom govori iz nečeg instinktivnijeg od politike. A osim toga, otkako ju je poznavao, o crncima nikada nije lijepo govorila.“ (…) Ali Stella nije htjela čak ni angažirati crnu kućnu poslugu – tvrdila je da su Meksikanci marljiviji. Nikada nije shvaćao zašto odvraća pogled kad koja stara crna žena prolazi pločnikom, zašto je uvijek tako osorna s poslužiteljima u dizalu. Bila je nervozna u društvu crnaca kao dijete koje je ugrizao pas.“

Svidjela mi se realističnost, životnost i iskrenost ovog romana. Svi ponekad poželimo živjeti tuđe živote, glumimo da smo netko što nismo i pretvaramo se. Čitanjem kriminalističkog romana uvijek tražimo logičnosti, da je sve na svom mjestu, savršeno objašnjeno i razumljivo. Ovdje toga nema, kao ni u životu. No, svejedno sam sa zanimanjem čitala što će se blizankama dogoditi na kraju, hoće li prevladati ljubav prema obitelji ili ponos, prkos, inat ili što god je guralo Desiree i Stellu kada su već sve karte bile na stolu.

 „Ne možeš jednostavno pronaći sebe, jastvo koje te negdje čeka – moraš ga stvoriti. Moraš stvoriti osobu koja želiš biti.“

No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.